Los Cuentos

Sjećanje na moju mladost

by
published on

Rođena sam u Bosni i Hercegovini 1936 godine na Lapišnici uz obalu rijeke Miljacke u Sarajevu. Tu su živjeli roditelji moje majke (otac Vladimir i majka Kosana) koji su imali veliku dvospratnu kuću. U prizemlju kuće držali su kafanu u blizini korita Miljacke. Imali su baštu sa stolovima gdje su gosti iz Sarajeva dolazili na pečenu janjetinu i domaću rakiju, takozvanu "šljivu", i teferečili do kasno u noć.

Kosana i Vladimir Cerovina

Moja majka Božana i njena starija sestra Sojka pomagali su u kafani pri posluživanju velikog broja Sarajlija a danju su se školovale u Sarajevu. (Pješke oko 2 kilometra). Završile su srednju domaćinsku školu za djevojke koju je osnovala poznata Sarajka Hađi Staka Skenderova I završile su sa odličnim uspjehom.

Sojka i Bojka (sa Dobrilom)

Mjesec dana prije mog rođenja moja majka se vratila u Sarajevo (da bi me rodila kod svojih roditelja) iz sela Dračeva (Popovo polje - Hercegovina) gdje je živjela sa mojim tatom Nikolom Perušinom, učitelja na službi u tom selu.

Babica joj je bila njena majka, znači mene je moja baka Kosana uzela na ruke, okupala i poljubila kada sam po prvi put zaplakala.

Zajedno sa mojim tatom (koji je takođe stigao u Sarajevo) i sa mnom u naručju, vratili smo se vozom ”Ćirom” iz Sarajeva u Popovo polje gdje su moji roditelji imali stan uz samu školu.

Takođe u Popovom polju, u selu Veličani, živjela je njena starija sestra Sojka koja se udala za popa Božidara Šarenca. On je došao u Sarajevo da studira bogosloviju kod nove pravoslavne crkve i nakon završetka škole je poslan na službu kao pop u Veličane gdje je ranije i njegov otac bio prota u Ljubinju.

Na Lapišnici u bašti moga dede i moje bake njih dvoje, Sojka i Božidar, su se upoznali i zaljubili. Imali su dvije djevojčice Dobrilu i Radmilu a sin Stevan se rodio 40 dana iza mog rođenja.

Sojka i Bożidar Šarenac

Kada smo stigli u Popovo polje iz Sarajeva, moj tetak pop Božidar Šarenac me je krstio, a moj tata mi je dao ime Zorka! To je razlog što u svim mojim dokumentima piše da sam rođena u Dračevu a ne u Sarajevu.

Moj otac Niko Perušina je rođen 1914 godine u selu Majkovi iznad Slanog. Završio je učiteljsku školu u Dubrovniku a po službenoj dužnosti dobio je mjesto učitelja u Dračevu, selu u blizini Veličana gdje je živjela mamina sestra Sojka za popom Božidarom Šarencom. Tako su se i upoznali pa i postali veliki prijatelji, pop Šarenac i učitelj Niko.

Bożidar Šarenac i Niko Perušina

Kada je moja majka prvi put, kao djevojka iz Sarajeva, otišla par dana u posjetu svojoj sestri u Popovo polje moj tata Niko je došao u posjetu i na prvi pogled se zaljubio u moju mamu Božanu (kako narod kaže - do ušiju se zaljubio) i odlučio da je prosi za ženu. To je obavljeno u Sarajevu kada je Niko zajedno sa popom Šarencem i sestrom Sojkom došao u posjetu kod roditelja od moje mame.

On je po porijeklu bio Hrvat a mama Srpkinja. Ljubav je prevladala i pobijedila! Pri vjenčanju problem je riješen dobrom voljom a i tako što je moja majka Božana dobila ime Bojka a otac Niko dobija ime Nikola. Vjenčali su se u Sarajevu u Oktobru 1935.

Bojka i Nikola Perušina

Godinu dana poslije vjenčanja dobili su mene Zorku a zatim i sinove Branislava i Predraga.

Događaji koji se ja sjećam kada sam imala 3-4 godine

Pošto je moj otac bio učitelj u Dračevu a imali su stan pri samoj školi, dobro se sjećam (iako sam imala samo nekoliko godina), kako sam često za katedrom pored mog oca čitala ili nešto šarala a ispred mene su bile klupe pune učenika! Možda sam zbog toga i ja sama postala profesorica.

Ulazni portal u školu. 2017

I dan danas se sjećam kako me je često moj tata, ispružen na sećiji, stavljao na stomak držeći me za ruke i pjevušio a ja bih cupkala i plesala po njemu! Kada bi smo išli u posjetu kod njegovih roditelja u Majkove, preko stijena kraškog terena, nosio me je na ramenima i cijelo vrijeme treskao kao da plešemo!

Moj otac, dok je bio momak bio je poznat kao najbolji plesač linđe, dalmatinske narodne igre iz toga kraja, koja se igrala u parovima uz ljericu i poskočice “okrenim je - obrni je, slomi joj kosti - bog da prosti”, “svaki svoju ja ću moju”, “skini joj loj stavi svoj...”

Kada sam odrasla i kada me je moj Dundo Antun (brat moga oca) dovodio u Majkove igrala sam sa mještanima tu igru. Ko zna, možda zbog toga sam kao djevojka plesala folklor i htjela da studiram balet.

Kao porodica sa troje maloljetne djece moji roditelji su sve do početka tragičnih događaja u maju 1941 godine živjeli sretno u ljubavi i dobrim komšijski odnosima. Ja sam tada, pred sam početak drugog svjetskog rata, imala četiri godine, Branislav dvije a Predrag samo šest mjeseci. Nakon Predragovog rodjenja smo se preselili u jednu veću kuću iznad škole.

Nova kuća iznad škole, 2017

Doživljaji početkom drugoga svjetskog rata.

Kada je u Aprilu 1941 počeo drugi svjetski rat sve se mijenja, mržnja pobjeđuje ljubav a zlo pobjeđuje dobrotu! Vrlo brzo već u Maju ustaše iz Ravnog počinju hapsiti i ubijati nevine ljude. Mladi poštar iz Slanoga Ivo Bogdanović, a po nacionalnosti takođe Hrvat, obavještava mog oca Nikolu da je čuo da se ustaše spremaju da uhapse prvo njega te da ga potom i likvidiraju i da mora odmah da pobjegne iz sela, da se ide negdje skloniti.

Poštar Ivo, koji je pomagao i obavještavao buduće žrtve (kao moj otac) da bježe, zbog toga je i sam bio uhapšen od strane ustaša, pretučen i bačen u jamu zajedno sa ostalima.

Moj otac se dvoumio, kako ostaviti ženu sa troje male djece u nemirnim vremenima i zbog toga je dugovlačio svoj odlazak. Kada su mještani dan-dva kasnije javili da kamion sa naoružanim ustašama ulazi u selo, moj otac je iskočio kroz kuhinjski prozor i trkom penjući se uz krečnjački liticu iza kuće uskočio u špilju gdje su mještani čuvali duvan.

Kada su kamioni stigli u selo, vojnici u crnim uniformama i sa oružjem došli su pravo u našu kuću i tražili moga oca. Po dogovoru sa tatom mama je rekla da je poslovno otišao u Veličane. Nisu joj povjerovali nego su je uzeli kao taoca i stavili ispred kamiona nadajući se da će njen muž to vidjeti.

Tada su u blizini ugledali jednu djevojčicu koja je čuvala ovce. Ona je bila njegova učenica i pitali su je da li je vidjela učitelja. Nažalost, sva isprepadana ona je pokazala u pravcu gdje ga je vidjela prije desetak minuta. Krenuli su se penjati u tom pravcu gdje su, nažalost i pronašli moga tatu, a čula sam i pucnjavu.

Vezanih ruku doveli su ga u našu kuću kao da nešto pojede i ponese garderobe. Sjećam se i mislim da nikada neću zaboraviti njegov izraz na licu dok sa vezanim rukama sjedi preko puta mene. Nakon par minuta odveli su ga tako vezanog I kada su ga počeli gurati niz stepenice potrčala sam plaćući za njim i onda me je jedan od ustaša gurnuo sa puškom niz stepenice. Na dnu me je komšinica povukla i odvela njenoj kući.

Od tog momenta nikada više nisam vidjela moga oca, ali njegova slika je ostala stalno uz mene!

Tata je odveden u zatvor u Ljubinju u Maju 1941. Nakon par dana doveden je, isto vezanih ruku, moj tetak Božidar Šarenac a kasnije još jedno tridesetak mještana.

U noći između 13-14 Juna svi su bili ubijeni i bačeni u duboku krečnjačku jamu koja se zove Pandurica.

Jama Pandurica

Vrlo brzo nakon toga su ustaše počeli da masovno hapse i ubijaju nevine ljude koje su bacali u razne jame u polju a najveća grobnica je poznata jama u Hercegovni koja se zove Prebilovci.

Partizanski borci (Subnor) su nakon završetka rata obilježili sva ova mjesta i podigli su spomenike. Na kamenoj ploči gdje je bačen i moj otac uklesali su sljedeće riječi: “Na ovome mjestu leže kosti nevinih ljudi koje su ustaše na zvjerski način mučili i ubili”

Pred sam početak “zadnjega” rata u Bosni i Hercegovini 1991 godine sve kosti su izvađene iz jame Pandurica i prebačene su kod pravoslavne crkve u Ljubinju gdje su napravljeni pojedinačni spomenici sa imenima.

Groblje u Ljubinju

Odlazak za Sarajevo 1941 godine.

Po savjetu mještana, moja majka, odmah nakon hapšenja moga oca, zajedno sa nas troje djece, noću odlazi kod sestre Sojke u Veličane u kuću popa Božidara Šarenca koji je uhapšen nekoliko dana kasnije, nakon mog oca i našeg prelaska kod njih. Ponijela je samo par dječjih stvari na leđima i sa dječjim kolicima u kojim je bio moj brat Predrag (6 mjeseci) a ja i stariji brat Brano smo išli pješke držeći se za kolica.

Par dana kasnije je mama zajedno sa sestrom (isto noću) došla još po neke stvari i otkrila da je naša kuća u Dračevu već bila opljačkana i da je samo ostala dječja kolijevka u kojoj je bio spavao moj brat Predrag.

Njena sestra Sojka sa suprugom Božidarom i troje djece (kćerke Dobrile 8, Radmila 5 godina i sin Stevan 4) je živjela u Veličanima u velikoj parohijalnoj kući udaljenoj par kilometara od Veličana. Imali su veliko dvorište, konjušnicu, fijaker i jednog lijepog pauna sa prekrasnim šarenim krilima.

U prizemlju kuće bio je kabinet njenog supruga popa Šarenca (mog tetka) a ja sam ih zvala tečo i teta. U taj kabinet gdje je on najviše i boravio, mi djeca nismo smjeli ulaziti a bio je prepun knjiga. Sve te vrijedne crkvene knjige su ustaše zapalile u dvorištu kuće kada su ga i uhapsili. Tog dana mi djeca (nas šestero) zajedno sa tetkinom služavkom Marom, bili smo sakriveni u konjušnici a kroz drvena vrata smo virili i gledali tu lomaču knjiga kako gori a i samo odvođenje tetka Božidara, koga su ustaše vezanoga vukli za bradu.

Odveli su ga u zatvor u Ljubinju gdje je bio zatvoren i moj otac (koji je bio par dana ranije uhapšen). Nakon petnaestak dana sa još dvadesetak ostalih zarobljenih mještana su svi zajedno bačeni u jamu Pandurica.

Nakon što je tečo Božidar odveden i nakon što su dvije sestre ostale same bez muževa i sa šestoro djece, ostale su u toj parohijskoj kući narednih par dana, nadajući se da će im se muževi vratiti.

Noću su se zajedno sa nama djecom skrivale u brdima iznad seoskih kuća gdje smo na krečnjačkim gudurama spavali zajedno sa gladnim i napuštenim psima i nekom stokom. Sjećam se da su psi užasno lajali a mi se plašili da nas ne odaju ustašama pa su im naše majke davale nešto da pojedu.

Po savjetu ostalih mještana odlučili su da napuste Popovo polje gdje se već ukoliko pucalo i ratovalo i da sa nama dječurlijom odu kod svojih roditelja u Sarajevo.

Tada su na nas djecu navukle po nekoliko komada odjeće (a bilo je jako toplo - maj mjesec) i dobro se sjećam da sam ja skinula jednu haljinu koja me je nešto žuljalja krijući to od moje mame. Svi smo nosili nešto u rukama. Sjećam se da je moj brat Brano nosio samo svoju tutu.

Tako natrpani prešli smo Popovo polje (pješke oko 3-4 kilometra) i došli do željezničke stanice u mjestu Zavala. Prvu noć smo spavali napolju, na peronu stanice. Neka žena mještanka dala nam jednu njenu sobu za sljedeću noć gdje smo se nas osmero smjestili i čekali voz.

Arhivska fotografija Ćire na stanici u Ravnom

Sljedeće jutro moja tetka Sojka se odlučila da se vrati u Veličane, u svoju kuću, da bi donijela još neke stvari, a i da zamijesi hljeb jer smo svi bili gladni. Moja majka se protivila i molila je da ostane. Dobro se sjećam, da sam plačući se čvrsto držala sa rukama za njene noge i molila je da ne ide!

Ona se ipak odlučila i otišla zajedno sa njenom služavkom Marom a mi smo ih sa suzama gledali kako odlaze. Od tada je više nikada nismo vidjele. Nakon nekog vremena ugledali smo služavku Maru kako se trčeći vrača ali bez tetke Sojke. Prestravljena moja mama je uzviknula ”gdje je Sojka, šta se desilo”. Mara je plačući ispričala šta se desilo:

Kada su došli blizu kuće začuli su pucanj i neko iz kuće je sa gromkim glasom viknuo - Ti djevojko vraćaj se nazad odakle si došla, a popadija Sojka neka ostane! Tako je i bilo, Mara se vratila nazad a ono što smo saznali nakon rata, tetka Sojka je ubijena i ostavljena u polju u blizini puta.

Nakon toga čekali smo još dan dva na željezničkoj stanici nadajući se da će se tetka pojaviti i da će nam se vratiti. Nismo je dočekali, nije nam se nikada vratila. Ostali smo i bez nje!

Po savjetu dobrih ljudi morali smo napustiti Zavalu i hitno krenuti za Sarajevo. Kada je voz stigao na stanicu nas djecu su mještani ubacivali kroz prozor a moja mama sa najmlađim Dragom od šest mjeseci u naručju, je ušla u vagon u koji smo svi mi ostali bili ubačeni.

To je bio i definitivni kraj našeg boravka u Popovom Polju, Hercegovina.

Jedna od zadnjih fotografija skupa - Cerovine, Perušine i Šarenci

Dolazak u Sarajevo

Nakon što smo stigli vozom na željezničku stanicu u Sarajevu, potrpali smo se u fijaker i tek nakon što smo krenuli mama je primjetila da jednog djeteta nema. Fijaker se zaustavio. Okrenuli smo se i kao da ga sad vidim, moj brat Brano od samo dvije godine, stoji sam na cesti sav izbezumljen i gleda okolo a ništa mu nije jasno šta se dešava.

Fijaker nas je doveo do kuće kod Sarajevske vijećnice gdje su živjeli roditelji moje mame, naš dedo Vladimir i baka Kosana, koji su međuvremenu prodali svoju kafanu na Lapišnici i prešli u grad zbog ratnih opasnosti.

Moja baka Kosana je znala da je moj otac Nikola Perušina bio uhapšen jer je to pročitala u Sarajevskim novinama. Za sudbinu ostalih nije ništa znala.

Kada smo stigli kući pitala ju je gdje je Sojka i zašto je mama sama sa nas šestero djece. Mama je odgovorila da će Sojka doći sa nekim drugim vozom jer je otišla da donese još nekih stvari iz kuće za djecu.

Moja mama je nekoliko dana zaredom i zajedno sa bakom odlazila na željezničku stanicu, kao da čekaju Sojku. Trebalo joj je reći istinu, ali nije znala kako. Na kraju je skupila snagu i sve joj je ispričala šta i kako se desilo.

Događaji nakon drugog svjetskog rata vezani za Sojku

Za tetku Sojku dugo godina nismo znali šta joj se desilo. Kada se završio rat i u oslobođenom Sarajevu, moju mamu je na ulici susreo i prepoznao učenik moga oca Nikole koji je tada već bio odrasli momak. U razgovoru joj je rekao da mu je njegov deda pričao o pogibiji tetke Sojke i da bi deda mogao približno pokazati mjesto gdje leže kosti tetke jer je on zajedno sa jednim mještanom ugledao mrtvo tijelo popadije Sojke u polju pored puta i vratili se po noći gdje su iskopali grobnicu i tu položili Sojkino tijelo.

Nakon te informacije moja mama, zajedno sa Sojkinom ćerkom Radmilom, odluči se, da po prvi put poslije tragičnih događaja krene u Popovo Polje, u Veličane. Kada su došli u selo 1951 godine organizovano je prekopavanje zemlje gdje je po sjećanju dede od mještanina zakopana popadija Sojka.

Našli su leš ženske osobe. Moja mama je odmah po sitnim detaljima prepoznala svoju sestru Sojku. Po zlatnom zubu, po komadu tkanine koju je nosila taj dan, po gumenoj peti koja je bila na njenim cipelama i po ukrasnom brošu koji je imala kada je ubijena. Nakon toga i uz pomoć mještana kosti su prebačene u gradsko groblje u Veličanima.

Porodična grobnica u Sarajevu.

Nakon što je naša baka Kosana (mamina majka) umrla u Sarajevu, sahranjena je na starom pravoslavnom groblju u blizini spomenika Gavrilu Principu. Po urbanističkom planu na tom mjestu je trebao da se napravi neki objekat u budućnosti te zbog toga smo kasnije morali premjestiti njene kosti na novoizgrađeno gradskog groblje na Barama gdje je moj deda Vladimir imao svoju grobnicu.

U to doba, svi mi, nekadašnja mala bakina unučad (koja su več odrasla i osnovala svoje porodice) i zajedno sa mojom majkom, donosimo odluku da duplim kopanjem prenesemo ne samo bakine kosti već da u tu grobnicu prenesemo i kosti od popadije Sojke iz Popovog Polja. Tako je i urađeno. Na mramornoj ploči su uklesana njihova imena. Tom činu prisustvovali su svi potomci Perušina, Šarenaca i Cerovina.

U toj istoj grobnici sahranjena je i moja majka Bojka Perušina koja je umrla u Sarajevu 2005 godine kao i Sojkin sin Stevan Šarenac preminuo 1987.

Boravak u Sarajevu za vrijeme drugoga svjetskoga rata

Kada smo došli u Sarajevo 1941 godine smjestili smo se kod maminih roditelja koji su zbog ratnih dejstava morati prodati u bescjenje svoju dvospratu kuću na Lapišnici i preseliti se u mnogo sigurnije Sarajevo, gdje su kod Vijećnice iznajmili jednu sobu.

Kada je mama sa nas šestero djece došla iz Popovog polja svi smo se mi tu smjestili i spavali na podu. Kasnije smo se preselili u jednu veliku kuću na Mlinima. To je bila jedna Bosanska kuća locirana uz samu cestu odmah iznad Sarajevske vijećnice. Građena je tipično Bosanski, iz dva dijela, a mi smo dobili kao izbjeglice takozvani ženski dio kuće. U muškom dijelu je ostao bračni par koji su i bili vlasnici.

Kuća gdje smo živili, 2017

Svaki dio kuće je imao svoj poseban ulaz. Mi smo dobili dio koji je u prizemlju imao kaldrmisano dvorište u kome su se nekad držali konji (naša baka je tu držala kozu da bi imali mlijeka a naravno i par kokoški za jaja). Na gornjem spratu su bile dvije sobe sa pogledom na cestu. Tu su bila i drvena vrata koja su spajala muški dio kuće sa ženskim. Ključ od vrata imao je domaćin a po potrebi ih je otvarao i ponekad, zajedno sa njegovom ženom donosio bi nam nešto hrane.

I pored toga što je bio rat i većina komšija su nam bile Sarajevske muslimanske porodice, nas kao pravoslavne izbjeglice niko nikada nije ni maltretirao ni uznemiravao za svo vrijeme rata.

U prizemlju kuće bila je jedna kafana gdje su ustaše dernečile i povremeno pucali kad bi se uroljali. Fina atmosfera.

U tom ratnom periodu moja mama je čula da na Vratniku dijele hranu za mudzahire (izbjeglice iz istočne Bosne). Ona se spakovala i otišla se šerpicama i rekla da je i ona izbjeglica sa šestero djece. Redovno je dobijala nešto malo hrane kao i svi ostali mudzahiri ali za to je trebalo skupiti hrabrosti, otići i pitati u ta loša vremena.

Pred sam kraj rata Sarajevo je bombardovano od strane saveznika. Danju i noću, svakodnevno su zavijale sirene za vazdušnu opasnost. Nas šestero djece smo zajedno sa mamom i bakom često trčeći išli u sklonište koje se nalazilo na Bembaši. Jednog dana trčeći i gurajući se kroz gomilu Sarajlija, ja sam odjednom shvatila da sam se izgubila jer nisam vidjela ni mamu ni ostale. Došla sam do ulaza u sklonište i čekala... I tada je iznenada pala bomba na Babića baštu! Ukočila sam se od straha!!! Neka me je žena na brzaka zgrabila i ugurala u sklonište. Nakon desetak minuta ugledala sam mamu kako trči prema meni... Od tog dana na svaki jači zvuk se trgnem i srce mi počne jače da mi lupa...

Jednom smo se i dobro nasmijali u skloništu, hahah! Radmila je sva umotana u neku deku čučnula pored naše bake a ona se okrenula prema njoj I upitala je: ”Malena došla si sama u sklonište, gdje su ti roditelji” Na to je Rada digla glavu i rekla "Bako ja sam”. Potom ju je baka zagrlila a mi smo se svi onako pravo nasmijali!

U periodu kada su partizanski borci već bili u operaciji oslobađanja Sarajeva 1945 godine, jedne noći su krenuli sa Vratnika i niz Mline, da uđu u grad. Tu noć je bila jaka pucnjava. Mi smo svi ležali na podu i drhtali od straha. Ispod našeg prozora čuli smo kako neki ranjeni borac viče: pomozite drugovi!

Malo prije toga naš komšija i vlasnik kuće (mislim da se zvao Omer) otključao je vrata koja su spajala naš dio kuće od njegovog i rekao je mom dedi Vladimiru: Ako vas neko napadne (ustaše naravno, ne partizani) slobodno i bez pitanja pređite kod mene.

Nakon što je svanulo i prestala pucnjava, i pored toga što se moja baka protivila, moj dedo je sa prozora koji je uvijek morao biti zamračen povukao zastor, pogledao vani i uzviknuo: Naši su!

U toku toga dana izlazili smo na ulicu i uz pjesme koje su borci pjevali proslavili smo oslobođenje Sarajeva. Dobro se sjećam kako su ranjeni borci zamotani u zavoje sjedili na drvenom podestu ispod naše kuće. Tu je bila jedna žena partizanka koja je bila sva umotana u zavojima oko glave, samo su bili otvori za oči i usta!

Poslije su na prozor naše kuće i uz odobrenje moga dede, partizani postavili mitraljez i na taj način su uspjeli da brzo likvidiraju grupu ustaša, koji nisu uspjeli pobjeći nego su naoružani pružali otpor partizanskim borcima iz jedne obližne kuće.

Interesantno, kada sam bila profesor u školi Borisa Kovačević u toku jednog razgovora sa direktorom škole, on mi ispričao da je kao dječak bio izbjeglica iz istočne Bosne i da je u za vrijeme rata živio baš u toj istoj kući.

I tako se završio rat u Sarajevu.

Kompletna ekipa dječurlije nakon rata

Događaji nakon oslobođenja Sarajeva

U oslobođenom Sarajevu dobili smo od grada dvosoban stan u Bravadžiluku, takođe u blizini Vijecnice, a moj deda je dobio dozvolu da u prizemlju kuće (gdje je i bio sam stan) otvori trafiku.

Nova kuća, 2017

Ja sam tada nastavila osnovnu školu koja je bila prekoputa na lijevoj obali Miljacke. Kada sam završila osnovnu, postala sam učenica Prve ženske gimnazije kod mosta Drvenija koga smo zvali "most uzdisaja" jer je preko mosta, kod Narodnog pozorišta bila muška gimnazija.

Za vrijeme velikog odmora izlazili smo na obalu Miljacke (sa jedne strane muškarci a sa druge ženske). Pošto smo ponekad znali da kasnimo na časove, pomjerili su nam vrijeme velikog odmora za 15 minuta u odnosu na mušku gimnaziju.

U vrijeme dok sam išla u drugi razred gimnazije upisala sam i završila trogodišnju nižu baletsku školu i to sa odličnim uspjehom. Poslije završetka gimnazije, upisujem se na Filozofski fakultet (prirodno matematički smjer - odsjek geografija) i dobila sam diplomu profesora geografije četiri godine kasnije.

Dok sam bila u gimnaziji, svakog dana sam uporedo išla na časove baleta. Nakon što sam završila tu trogodišnju baletnu školu i dobila svjedočanstvo i pošto sam završila sa odličnim... nastavnica baleta mi je savjetovala da obavezno idem u Beograd jer je 1952 godine bila viša baletna škola samo u Beogradu, da bi bilo sve besplatno i da je moja budućnost u baletu.

Zvala je moju mamu koja je to kategorično odbila. Plačući nastavila sam gimnaziju ali sam nekoliko dana umjesto u učionicu išla na tavan u školi. Za vrijeme velikog odmora tu su mi dolazile moje školske drugarice da me tješe. Moja razrednica je pitala za mene i rekla da zovnu moju mamu. Mami sam morala reći šta i kako i tako se završila moja avantura. Hahaha!!!!!!!!! Brzo sam se uključila u folkorno društvo Miljenko Cvitković, a kada sam upisala fakultet sve do udaje igrala sam u studentskom folklornom društvu.

I dan danas sam zahvalna mojoj mami što je bila protiv mog odlaska u Beograd.

Folklor

Poslije završene baletne škole, kao gimnazijalka bila sam član folklorne sekcije kulturno umjetničkog društva Miljenko Cvitković a kao student i član folklorne sekcije takozvane ”Sloge”, gdje sam bila jedna od talentovanijih igrača. Safet Isović, poznati sarajevski pjevač, me je zvao ”bog folklora”. Igrali smo sve naše narodne igre od Alpa pa do Đevđelije. (Kada sam igrala Linđu uvijek bih se sjećala moga oca Nikole).

Dok smo bili u gimnaziji išli smo često (kolektivno i besplatno) na pozorišne predstave.

Naše prve ljubavi su se rađale na takozvanom Korzu, poznatome šetalištu za mlade. To je bila Titova ulica, ali bez automobila, gdje smo svi mi mladi hodali i vrtili se u krugovima, gore dole, između Vječne vatre i Park kafane. Skoro svakoga dana išli smo i na igranke u Slogu ili FIS gdje su  prvo počeli da pjevaju i budući sarajevski poznati pjevači i muzičari.

I pored svih tih teških vremena sa kojim su se borili naši roditelji, mi kao djeca imali smo veselo djetinstvo. Puno igre sa loptama napravljenih od starih krpa, igre na pločniku takozvane školice, zatim žmire, partizana i njemaca i tako dalje. Marširali smo oko Vijećnice sa papirnim puškama. Zimi smo se spuštali na drvenim sankama koje nam je naš deda Vladimir sam napravio.

Imali smo malo, ali smo uvijek bili zadovoljni, nasmijani i nikada se nismo posvađali. Dvorišta su uvijek bila puna razdragane i vesele djece. Bakine, majčine i dedine ruke su nam sve napravili: od odjeće do drvenih sandala.

Svi smo završili školovanje sa vrhunskim uspjehom. Najstarija Dobrila je završila srednju ekonomsku školu kao i njena sestra Radmila a brat Stevan je postao geodet. Moj brat Branislav je završio stomatološki a Predrag tehnološki fakultet u Beogradu. I na kraju ja filozofski fakultet - prirodno matematički smjer.

Od države smo dobili zdravstveno osiguranje, stipendije, besplatno školovanje i dosta tzv. ”UNRINIH” paketa. Bez toga nikada ne bi pozavršavali sve te škole. A sa druge strane, nikad nismo znali šta je to džeparac. Uvijek smo svuda išli bez prebijene pare. A nisu nam ni trebale, iskreno da kažem.

Kao učenici, svakoga ljeta, svi đaci smo na trošak države besplatno odlazili na ljetovanje širom Jugoslavije i lijepog Jadranskog mora i uz pištaljku vaspitačica đuture ulazili i izlazili iz morske vode!

Život u Sarajevu poslije 1954 godine.

U 8. razredu gimnazije 1954. upoznala sam budućeg supruga Savić Borislava.

Borislav Savić

Ja sam u tom vremenu bila član studentske folklorne sekcije Sloga, i u toj sali svaki dan, u večernjim satima, se plesalo: od tanga preko valcera, rumbe, rašpa i roken-rola!

U sali za ples djevojke su stajale sa jedne strane a mladići sa druge. Čim bi se sa pozornice, gdje je bio orkestar, čuo prvi udarac od bubnja, mladići su trkom išli prema svojoj izabranici (da slučajno neko drugi ne dođe prije njega).

Jedne večeri na ples je došao i moj budući muž Borislav Savić. Došao je do mene i zamolio za ples. Od tog dana svaki ples sam plesala sa njim zato što bi me on uvijek prvi ulovio a pravilo je bilo da se ne smije dati korpa, to jest odbiti ples.

Jednog dana me je u pitao da li može da me otprati do kuće. Iznenadila sam se! Rekla sam može - iako je sa mnom bila i moja rodica Rada. Otpratio nas je do početka ulice u kojoj smo stanovali (Bravadžiluk). Od tog dana počinje ozbiljna veza i svakodnevno druženje koje smo mi zvali ”zabavljanje”. Ples, pozorište, kino i šetnje uz obalu Miljacke su trajale 6 godina i završile brakom 1960 godine.

Skupa na Trebeviću

Ja sam diplomirala a Boro je odslužio vojsku prije nego što smo sklopili brak!

Nakon vjenčanja i bračnog putovanja odmah smo počeli živjeti u dvosobnom stanu, u Nemanjinoj ulici, koji je Boro dobio od preduzeća ”Arhitekt” gdje je i radio. Ja sam dobila posao kao nastavnik u školi Pavle Goranin u Švrakinom selu (naselje u Sarajevu). Nakon toga sam uspjela da se prebacim bliže centru grada u školu Boriša Kovačević na Grbavici gdje sam kao profesor geografije radila sve do opsade i granatiranja Sarajeva u toku kojega sam se i penzionisala.

Nakon godinu dana bračnog života, dobili smo kćerku Tanju, i šest godina kasnije i sina Sašu. 1972 godine smo dobili stan u Dalmatinskoj ulici u naselju sunca gdje i dan danas živim.

Saša i Tanja

Ja sam za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva od 1992-1995 bila udovica jer mi je moj suprug Boro umro godinu dana ranije (1990).

Kćerka Tanja, koja je diplomirala stomatologiju i udala se za M. Milorada - isto stomatologa, zajedno sa kćerkom Ivanom, koja se rodila u Sarajevu (1990) i kćerkom Anom (Las Palmas,1995) živi u Španiji. Sin Saša, koji je na početku rata bio student likovne akademije, također živi u Španiji sa suprugom Catary G. R. i njenom ćerkom Claudijom P.G.

Za vrijeme rata ja sam zajedno sa mojom majkom Bojkom (njen treći rat) preživjela sve četiri godine opsade grada. Bez struje, vode, sa malo hrane i uz stalno granatiranje. Trebalo je sve to preživjeti i opstati!

O tome samo građani Sarajeva mogu da pričaju a sve je to bilo moguće zahvaljujući dobrim komšijski odnosima. Svi smo bili jedno! Bez obzira na vjeru i naciju.

Od mene sad dosta, pa neka nastave poslije potomci kad dođu u moje godine.

Zorka Savić (rođena Perušina). Decembar 2017.

P.S. Ovo sam sve napisala samo zato što su me moja djeca uporno molila da uradim! Poslušala sam ih, kao što sam to uvijek i radila - ha, ha, ha!!!