Ovo je napisala tokom 2017. Zorka Savić, rođena Perušina, a u Dalmaciji znana kao Zore. To su njena sjećanja na mladost, prevashodno za vrijeme Drugog svjetskog rata pa do devedesetih prošlog vijeka. Sadržaj interesantan uglavnom familiji i prijateljima, a i možda nekome koga interesuju ljudske sudbine... Drugi dio, pridodat je u Maju 2025.
Početak priče.
Rođena sam u Bosni i Hercegovini 1936. godine na Lapišnici uz obalu rijeke Miljacke u Sarajevu. Tu su živjeli roditelji moje majke (otac Vladimir i majka Kosana) koji su imali veliku dvospratnu kuću. U prizemlju kuće držali su kafanu u blizini korita Miljacke. Imali su baštu sa stolovima gdje su gosti iz Sarajeva dolazili na pečenu janjetinu i domaću rakiju, takozvanu "šljivu", i teferičili do kasno u noć.
Moja majka Božana i njena starija sestra Sojka pomagali su u kafani pri posluživanju velikog broja Sarajlija a danju su se školovale u centru Sarajeva. (Pješke oko 2 kilometra). Završile su srednju domaćinsku školu za djevojke koju je osnovala poznata Sarajka Hađi Staka Skenderova i završile su sa odličnim uspjehom.
Mjesec dana prije mog rođenja moja majka se vratila u Sarajevo (da bi me rodila kod svojih roditelja) iz sela Dračeva (Popovo polje - Hercegovina) gdje je živjela sa mojim tatom Nikolom Perušinom, učitelja na državnoj službi u tom selu.
Babica joj je bila njena majka, znači mene je moja baka Kosana uzela na ruke, okupala i poljubila kada sam po prvi put zaplakala.
Par dana kasnije, zajedno sa mojim tatom (koji je takođe stigao u Sarajevo) i sa mnom u naručju, vratili smo se vozom ”Ćirom” iz Sarajeva u Popovo polje gdje su moji roditelji imali stan uz samu školu.
Takođe u Popovom polju, u selu Veličani, živjela je njena starija sestra Sojka koja se udala za popa Božidara Šarenca. On je došao u Sarajevo da studira bogosloviju kod nove pravoslavne crkve i nakon završetka škole je poslan na službu kao pop u Veličane gdje je ranije i njegov otac bio prota u Ljubinju.
Na Lapišnici u bašti moga dede i moje bake njih dvoje, Sojka i Božidar, su se upoznali i zaljubili. Imali su dvije djevojčice Dobrilu i Radmilu a sin Stevan se rodio 40 dana iza mog rođenja.
Kada smo stigli u Popovo polje iz Sarajeva, moj tetak pop Božidar Šarenac me je krstio, a moj tata mi je dao ime Zorka! To je razlog što u svim mojim dokumentima piše da sam rođena u Dračevu a ne u Sarajevu.
Moj otac Niko Perušina je rođen 1914 godine u Dalmaciji u selu Majkovi iznad Slanog. Završio je učiteljsku školu u Dubrovniku a po službenoj dužnosti dobio je mjesto učitelja u Dračevu, selu u blizini Veličana gdje je živjela mamina sestra Sojka za popom Božidarom Šarencom. Tako su se i upoznali pa i postali veliki prijatelji, pop Šarenac i učitelj Niko.
Kada je moja majka prvi put, kao djevojka iz Sarajeva, otišla par dana u posjetu svojoj sestri u Popovo polje moj tata Niko je došao u posjetu i na prvi pogled se zaljubio u moju mamu Božanu (kako narod kaže - do ušiju se zaljubio) i odlučio da je prosi za ženu. To je obavljeno u Sarajevu kada je Niko zajedno sa popom Šarencem i sestrom Sojkom došao u posjetu kod roditelja od moje mame.
On je po porijeklu bio Hrvat a mama Srpkinja. Ljubav je prevladala i pobijedila! Pri vjenčanju problem je riješen dobrom voljom a i tako što je moja majka Božana dobila ime Bojka a otac Niko dobija ime Nikola. Vjenčali su se u Sarajevu u Oktobru 1935.
Godinu dana poslije vjenčanja dobili su mene Zorku a zatim i sinove Branislava i Predraga.
Događaji kojih se ja sjećam kada sam imala 3-4 godine.
Pošto je moj otac bio učitelj u Dračevu a imali su stan pri samoj školi, dobro se sjećam (iako sam imala samo nekoliko godina), kako sam često za katedrom pored mog oca čitala ili nešto šarala a ispred mene su bile klupe pune učenika! Možda sam zbog toga i ja sama postala profesorica.
I dan danas se sjećam kako me je često moj tata, ispružen na sećiji, stavljao na stomak držeći me za ruke i pjevušio a ja bih cupkala i plesala po njemu! Kada bi smo išli u posjetu kod njegovih roditelja u Majkove, preko stijena kraškog terena, nosio me je na ramenima i cijelo vrijeme treskao kao da plešemo!
Moj otac, dok je bio momak bio je poznat kao najbolji plesač linđe, dalmatinske narodne igre iz toga kraja, koja se igrala u parovima uz poskočice “okreni je - obrni je, slomi joj kosti - bog da prosti”, “svaki svoju ja ću moju...”
Kada sam odrasla i kada me je moj Dundo Antun (brat moga oca) dovodio u Majkove igrala sam sa mještanima tu igru. Ko zna, možda zbog toga sam kao djevojka plesala folklor i htjela da studiram balet.
Kao porodica sa troje maloljetne djece moji roditelji su sve do početka tragičnih događaja u maju 1941 godine živjeli sretno u ljubavi i dobrim komšijski odnosima. Ja sam tada, pred sam početak drugog svjetskog rata, imala četiri godine, Branislav dvije a Predrag samo šest mjeseci. Nakon Predragovog rodjenja smo se preselili u jednu veću kuću iznad škole.
Doživljaji početkom Drugog svjetskog rata.
Kada je u Aprilu 1941 počeo drugi svjetski rat sve se mijenja, mržnja pobjeđuje ljubav a zlo pobjeđuje dobrotu! Vrlo brzo, već u Maju, ustaše iz Ravnog počinju hapsiti viđenije osobe a potom i ubijati te nevine ljude. Mladi poštar iz Slanoga Ivo Bogdanović, a po nacionalnosti takođe Hrvat, obavještava mog oca Nikolu da je čuo da se ustaše spremaju da uhapse prvo njega te da ga potom i likvidiraju i da mora odmah da pobjegne iz sela, da se ide negdje skloniti.
Poštar Ivo, koji je pomagao i obavještavao buduće žrtve (kao moj otac) da bježe, zbog toga je i sam bio uhapšen od strane ustaša, pretučen i bačen u jamu zajedno sa ostalima.
Moj otac se dvoumio, kako ostaviti ženu sa troje male djece u nemirnim vremenima i zbog toga je dugovlačio svoj odlazak. Kada su mještani dan-dva kasnije javili da kamion sa naoružanim ustašama ulazi u selo, moj otac je iskočio kroz kuhinjski prozor i trkom penjući se uz krečnjački liticu iza kuće uskočio u špilju gdje su mještani čuvali duvan.
Kada su kamioni stigli u selo, vojnici u crnim uniformama i sa oružjem došli su pravo u našu kuću i tražili moga oca. Po dogovoru sa tatom mama je rekla da je poslovno otišao u Veličane. Nisu joj povjerovali nego su je uzeli kao taoca i stavili ispred kamiona nadajući se da će njen muž to vidjeti.
Tada su u blizini ugledali jednu djevojčicu koja je čuvala ovce. Ona je bila njegova učenica i pitali su je da li je vidjela učitelja. Nažalost, sva isprepadana ona je pokazala u pravcu gdje ga je vidjela prije desetak minuta. Krenuli su se penjati u tom pravcu gdje su, nažalost i pronašli moga tatu, a čula sam i pucnjavu.
Vezanih ruku doveli su ga u našu kuću kao da nešto pojede i ponese garderobe. Sjećam se i mislim da nikada neću zaboraviti njegov izraz na licu dok sa vezanim rukama sjedi preko puta mene. Nakon par minuta odveli su ga tako vezanog I kada su ga počeli gurati niz stepenice potrčala sam plaćući za njim i onda me je jedan od ustaša gurnuo sa puškom niz stepenice. Na dnu me je komšinica povukla i odvela njenoj kući.
Od tog momenta nikada više nisam vidjela moga oca, ali njegova slika je ostala stalno uz mene!
Tata je odveden u zatvor u Ljubinju u Maju 1941. Nakon par dana doveden je, isto vezanih ruku, moj tetak i pop Božidar Šarenac a kasnije još jedno tridesetak mještana.
U noći između 13-14 Juna svi su bili ubijeni i bačeni u duboku krečnjačku jamu koja se zove Pandurica.
Vrlo brzo nakon toga su ustaše počeli da masovno hapse i ubijaju hiljade nevinih ljude koje su bacali u razne jame u polju a najveća grobnica je poznata jama u Hercegovni koja se zove Prebilovci.
Partizanski borci (Subnor) su nakon završetka rata obilježili sva ova mjesta i podigli su spomenike. Na kamenoj ploči gdje je bačen i moj otac uklesali su sljedeće riječi: “Na ovome mjestu leže kosti nevinih ljudi koje su ustaše na zvjerski način mučili i ubili”
Pred sam početak “zadnjega” rata u Bosni i Hercegovini 1991 godine sve kosti su izvađene iz jame Pandurica i prebačene su kod pravoslavne crkve u Ljubinju gdje su napravljeni pojedinačni spomenici sa imenima.
Odlazak za Sarajevo 1941 godine.
Po savjetu mještana, moja majka, odmah nakon hapšenja moga oca, zajedno sa nas troje djece, noću odlazi kod sestre Sojke u Veličane u kuću popa Božidara Šarenca koji je uhapšen nekoliko dana kasnije, nakon mog oca i našeg prelaska kod njih. Ponijela je samo par dječjih stvari na leđima i sa dječjim kolicima u kojim je bio moj brat Predrag (6 mjeseci) a ja i stariji brat Brano smo išli pješke držeći se za kolica.
Par dana kasnije je mama zajedno sa sestrom (isto noću) došla još po neke stvari i otkrila da je naša kuća u Dračevu već bila opljačkana i da je samo ostala dječja kolijevka u kojoj je bio spavao moj brat Predrag.
Njena sestra Sojka sa suprugom Božidarom i troje djece (kćerke Dobrile 8, Radmila 5 godina i sin Stevan 4) je živjela u Veličanima u velikoj parohijalnoj kući udaljenoj par kilometara od Veličana. Imali su veliko dvorište, konjušnicu, fijaker i jednog lijepog pauna sa prekrasnim šarenim krilima.
U prizemlju kuće bio je kabinet njenog supruga popa Šarenca (mog tetka) a ja sam ih zvala tečo i teta. U taj kabinet gdje je on najviše i boravio, mi djeca nismo smjeli ulaziti a bio je prepun knjiga. Sve te vrijedne crkvene knjige su ustaše zapalile u dvorištu kuće kada su ga i uhapsili. Tog dana mi djeca (nas šestero) zajedno sa tetkinom služavkom Marom, bili smo sakriveni u konjušnici a kroz drvena vrata smo virili i gledali tu lomaču knjiga kako gori a i samo odvođenje tetka Božidara, koga su ustaše vezanoga vukli za bradu.
Odveli su ga u zatvor u Ljubinju gdje je bio zatvoren i moj otac (koji je bio par dana ranije uhapšen). Nakon petnaestak dana sa još dvadesetak ostalih zarobljenih mještana su svi zajedno bačeni u jamu Pandurica.
Nakon što je tečo Božidar odveden i nakon što su dvije sestre ostale same bez muževa i sa šestoro djece, ostale su u toj parohijskoj kući narednih par dana, nadajući se da će im se muževi vratiti.
Noću su se zajedno sa nama djecom skrivale u brdima iznad seoskih kuća gdje smo na krečnjačkim gudurama spavali zajedno sa gladnim i napuštenim psima i nekom stokom. Sjećam se da su psi užasno lajali a mi se plašili da nas ne odaju ustašama pa su im naše majke davale nešto da pojedu.
Po savjetu ostalih mještana odlučili su da napuste Popovo polje gdje se već ukoliko pucalo i ratovalo i da sa nama dječurlijom odu kod svojih roditelja u Sarajevo.
Tada su na nas djecu navukle po nekoliko komada odjeće (a bilo je jako toplo - maj mjesec) i dobro se sjećam da sam ja skinula jednu haljinu koja me je nešto žuljalja krijući to od moje mame. Svi smo nosili nešto u rukama. Sjećam se da je moj brat Brano nosio samo svoju tutu.
Tako natrpani prešli smo Popovo polje (pješke oko 3-4 kilometra) i došli do željezničke stanice u mjestu Zavala. Prvu noć smo spavali napolju, na peronu stanice. Neka žena mještanka dala nam jednu njenu sobu za sljedeću noć gdje smo se nas osmero smjestili i čekali voz.
Sljedeće jutro moja tetka Sojka se odlučila da se vrati u Veličane, u svoju kuću, da bi donijela još neke stvari, a i da zamijesi hljeb jer smo svi bili gladni. Moja majka se protivila i molila je da ostane. Dobro se sjećam, da sam plačući se čvrsto držala sa rukama za njene noge i molila je da ne ide!
Ona se ipak odlučila i otišla zajedno sa njenom služavkom Marom a mi smo ih sa suzama gledali kako odlaze. Od tada je više nikada nismo vidjele. Nakon nekog vremena ugledali smo služavku Maru kako se trčeći vrača ali bez tetke Sojke. Prestravljena moja mama je uzviknula ”gdje je Sojka, šta se desilo”. Mara je plačući ispričala šta se desilo:
Kada su došli blizu kuće začuli su pucanj i neko iz kuće je sa gromkim glasom viknuo - Ti djevojko vraćaj se nazad odakle si došla, a popadija Sojka neka ostane! Tako je i bilo, Mara se vratila nazad a ono što smo saznali nakon rata, tetka Sojka je ubijena i ostavljena u polju u blizini puta.
Nakon toga čekali smo još dan dva na željezničkoj stanici nadajući se da će se tetka pojaviti i da će nam se vratiti. Nismo je dočekali, nije nam se nikada vratila. Ostali smo i bez nje!
Po savjetu dobrih ljudi morali smo napustiti Zavalu i hitno krenuti za Sarajevo. Kada je voz stigao na stanicu nas djecu su mještani ubacivali kroz prozor a moja mama sa najmlađim Dragom od šest mjeseci u naručju, je ušla u vagon u koji smo svi mi ostali bili ubačeni.
To je bio i definitivni kraj našeg boravka u Popovom Polju, Hercegovina.
Dolazak u Sarajevo.
Nakon što smo stigli vozom na željezničku stanicu u Sarajevu, potrpali smo se u fijaker i tek nakon što smo krenuli mama je primjetila da jednog djeteta nema. Fijaker se zaustavio. Okrenuli smo se i kao da ga sad vidim, moj brat Brano od samo dvije godine, stoji sam na cesti sav izbezumljen i gleda okolo a ništa mu nije jasno šta se dešava.
Fijaker nas je doveo do kuće kod Sarajevske vijećnice gdje su živjeli roditelji moje mame, naš dedo Vladimir i baka Kosana, koji su međuvremenu prodali svoju kuću i kafanu na Lapišnici i prešli u sigurnije Sarajevo zbog ratnih opasnosti.
Moja baka Kosana je znala da je moj otac Nikola Perušina bio uhapšen jer je to pročitala u Sarajevskim novinama. Za sudbinu ostalih nije ništa znala. Kada smo stigli kući pitala ju je gdje je Sojka i zašto je mama sama sa nas šestero djece. Mama je odgovorila da će Sojka doći sa nekim drugim vozom jer je otišla da donese još nekih stvari iz kuće za djecu.
Moja mama je nekoliko dana zaredom i zajedno sa bakom odlazila na željezničku stanicu, kao da čekaju Sojku. Trebalo joj je reći istinu, ali nije znala kako. Na kraju je skupila snagu i sve joj je ispričala šta i kako se desilo.
Događaji nakon Drugog svjetskog rata vezani za Sojku.
Za tetku Sojku dugo godina nismo znali šta joj se desilo. Kada se završio rat i u oslobođenom Sarajevu, moju mamu je na ulici susreo i prepoznao učenik moga oca Nikole koji je tada već bio odrasli momak. U razgovoru joj je rekao da mu je njegov deda pričao o pogibiji tetke Sojke i da bi deda mogao približno pokazati mjesto gdje leže kosti tetke jer je on zajedno sa jednim mještanom pronašao mrtvo tijelo popadije Sojke u polju pored puta i vratili se po noći gdje su iskopali grobnicu i tu položili Sojkino tijelo.
Nakon te informacije moja mama, zajedno sa Sojkinom ćerkom Radmilom, odluči se, da po prvi put poslije tragičnih događaja krene u Popovo Polje, u Veličane. Kada su došli u selo 1951 godine organizovano je prekopavanje zemlje gdje je po sjećanju dede od mještanina zakopana popadija Sojka.
Našli su leš ženske osobe. Moja mama je odmah po sitnim detaljima prepoznala svoju sestru Sojku. Po zlatnom zubu, po komadu tkanine koju je nosila taj dan, po gumenoj peti koja je bila na njenim cipelama i po ukrasnom brošu koji je imala kada je ubijena. Nakon toga i uz pomoć mještana kosti su prebačene u gradsko groblje u Veličanima.
Porodična grobnica u Sarajevu
Nakon što je naša baka Kosana (mamina majka) umrla u Sarajevu, sahranjena je na starom pravoslavnom groblju u blizini spomenika Gavrilu Principu. Po urbanističkom planu na tom mjestu je trebao da se napravi neki objekat u budućnosti te zbog toga smo kasnije morali premjestiti njene kosti na novoizgrađeno gradskog groblje na Barama gdje je moj deda Vladimir imao svoju grobnicu.
U to doba, svi mi, nekadašnja mala bakina unučad (koja su več odrasla i osnovala svoje porodice) i zajedno sa mojom majkom, donosimo odluku da duplim kopanjem prenesemo ne samo bakine kosti već da u tu grobnicu prenesemo i kosti od popadije Sojke iz Popovog Polja. Tako je i urađeno. Na mramornoj ploči su uklesana njihova imena. Tom činu prisustvovali su svi potomci Perušina, Šarenaca i Cerovina.
U toj istoj grobnici sahranjena je i moja majka Bojka Perušina koja je umrla u Sarajevu 2005 godine kao i Sojkin sin Stevan Šarenac preminuo 1987.
Boravak u Sarajevu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kada smo došli u Sarajevo 1941 godine smjestili smo se kod maminih roditelja koji su zbog ratnih dejstava morati prodati u bescjenje svoju dvospratu kuću na Lapišnici i preseliti se u mnogo sigurnije Sarajevo, gdje su kod Vijećnice iznajmili jednu sobu.
Kada je mama sa nas šestero djece došla iz Popovog polja svi smo se mi tu smjestili i spavali na podu. Kasnije smo se preselili u jednu veliku kuću na Mlinima. To je bila jedna Bosanska kuća locirana uz samu cestu odmah iznad Sarajevske vijećnice. Građena je tipično Bosanski, iz dva dijela, a mi smo dobili kao izbjeglice takozvani ženski dio kuće. U muškom dijelu je ostao bračni par koji su i bili vlasnici.
Svaki dio kuće je imao svoj poseban ulaz. Mi smo dobili dio koji je u prizemlju imao kaldrmisano dvorište u kome su se nekad držali konji (naša baka je tu držala kozu da bi imali mlijeka a naravno i par kokoški za jaja). Na gornjem spratu su bile dvije sobe sa pogledom na cestu. Tu su bila i drvena vrata koja su spajala muški dio kuće sa ženskim. Ključ od vrata imao je domaćin a po potrebi ih je otvarao i ponekad, zajedno sa njegovom ženom donosio bi nam nešto hrane.
I pored toga što je bio rat i većina komšija su nam bile Sarajevske Bošnjačke porodice, nas kao Bosansko pravoslavne izbjeglice niko nikada nije ni maltretirao ni uznemiravao za svo vrijeme rata.
U prizemlju kuće bila je jedna kafana gdje su ustaše dernečile i povremeno pucali kad bi se uroljali. Fina atmosfera.
U tom ratnom periodu moja mama je čula da na Vratniku dijele hranu za muhadžir (izbjeglice iz istočne Bosne). Ona se spakovala i otišla se šerpicama i rekla da je i ona izbjeglica sa šestero djece. Redovno je dobijala nešto malo hrane kao i svi ostali muhadžiri ali za to je trebalo skupiti hrabrosti, otići i pitati u ta loša vremena.
Pred sam kraj rata Sarajevo je bombardovano od strane saveznika. Danju i noću, svakodnevno su zavijale sirene za vazdušnu opasnost. Nas šestero djece smo zajedno sa mamom i bakom često trčeći išli u sklonište koje se nalazilo na Bembaši. Jednog dana trčeći i gurajući se kroz gomilu Sarajlija, ja sam odjednom shvatila da sam se izgubila jer nisam vidjela ni mamu ni ostale. Došla sam do ulaza u sklonište i čekala... I tada je iznenada pala bomba na Babića baštu! Ukočila sam se od straha!!! Neka me je žena na brzaka zgrabila i ugurala u sklonište. Nakon desetak minuta ugledala sam mamu kako trči prema meni... Od tog dana na svaki jači zvuk se trgnem i srce mi počne jače da mi lupa...
Jednom smo se i dobro nasmijali u skloništu, hahah! Radmila je sva umotana u neku deku čučnula pored naše bake a ona se okrenula prema njoj I upitala je: ”Malena došla si sama u sklonište, gdje su ti roditelji” Na to je Rada digla glavu i rekla "Bako ja sam”. Potom ju je baka zagrlila a mi smo se svi onako pravo nasmijali!
U periodu kada su partizanski borci već bili u operaciji oslobađanja Sarajeva 1945 godine, jedne noći su krenuli sa Vratnika i niz Mline, da uđu u grad. Tu noć je bila jaka pucnjava. Mi smo svi ležali na podu i drhtali od straha. Ispod našeg prozora čuli smo kako neki ranjeni borac viče: pomozite drugovi!
Malo prije toga naš komšija i vlasnik kuće (mislim da se zvao Omer) otključao je vrata koja su spajala naš dio kuće od njegovog i rekao je mom dedi Vladimiru: Ako vas neko napadne (ustaše naravno, ne partizani) slobodno i bez pitanja pređite kod mene.
Nakon što je svanulo i prestala pucnjava, i pored toga što se moja baka protivila, moj dedo je sa prozora koji je uvijek morao biti zamračen povukao zastor, pogledao vani i uzviknuo: Naši su!
U toku toga dana izlazili smo na ulicu i uz pjesme koje su borci pjevali proslavili smo oslobođenje Sarajeva. Dobro se sjećam kako su ranjeni borci zamotani u zavoje sjedili na drvenom podestu ispod naše kuće. Tu je bila jedna žena partizanka koja je bila sva umotana u zavojima oko glave, samo su bili otvori za oči i usta!
Poslije su na prozor naše kuće i uz odobrenje moga dede, partizani postavili mitraljez i na taj način su uspjeli da brzo likvidiraju grupu ustaša, koji nisu uspjeli pobjeći nego su naoružani pružali otpor partizanskim borcima iz jedne obližne kuće.
Interesantno, kada sam bila profesor u školi Borisa Kovačević u toku jednog razgovora sa direktorom škole, on mi ispričao da je kao dječak bio izbjeglica iz istočne Bosne i da je u za vrijeme rata živio baš u toj istoj kući.
I tako se završio rat u Sarajevu.
Događaji nakon oslobođenja Sarajeva.
U oslobođenom Sarajevu dobili smo od grada dvosoban stan u Bravadžiluku, takođe u blizini Vijecnice, a moj deda je dobio dozvolu da u prizemlju kuće (gdje je i bio sam stan) otvori trafiku.
Ja sam tada nastavila osnovnu školu koja je bila prekoputa na lijevoj obali Miljacke. Kada sam završila osnovnu, postala sam učenica Prve ženske gimnazije kod mosta Drvenija koga smo zvali "most uzdisaja" jer je preko mosta, kod Narodnog pozorišta bila muška gimnazija.
Za vrijeme velikog odmora izlazili smo na obalu Miljacke (sa jedne strane muškarci a sa druge ženske). Pošto smo ponekad znali da kasnimo na časove, pomjerili su nam vrijeme velikog odmora za 15 minuta u odnosu na mušku gimnaziju.
U vrijeme dok sam išla u drugi razred gimnazije upisala sam i završila trogodišnju nižu baletsku školu i to sa odličnim uspjehom. Poslije završetka gimnazije, upisujem se na Filozofski fakultet (prirodno matematički smjer - odsjek geografija) i dobila sam diplomu profesora geografije četiri godine kasnije.
Dok sam bila u gimnaziji, svakog dana sam uporedo išla na časove baleta. Nakon što sam završila tu trogodišnju baletnu školu i dobila svjedočanstvo i pošto sam završila sa odličnim... nastavnica baleta mi je savjetovala da obavezno idem u Beograd jer je 1952 godine bila viša baletna škola samo u Beogradu, da bi bilo sve besplatno i da je moja budućnost u baletu.
Zvala je moju mamu koja je to kategorično odbila. Plačući nastavila sam gimnaziju ali sam nekoliko dana umjesto u učionicu išla na tavan u školi. Za vrijeme velikog odmora tu su mi dolazile moje školske drugarice da me tješe. Moja razrednica je pitala za mene i rekla da zovnu moju mamu. Mami sam morala reći šta i kako i tako se završila moja avantura. Hahaha!!!!!!!!! Brzo sam se uključila u folkorno društvo Miljenko Cvitković, a kada sam upisala fakultet sve do udaje igrala sam u studentskom folklornom društvu.
I dan danas sam zahvalna mojoj mami što je bila protiv mog odlaska u Beograd.
Poslije završene baletne škole, kao gimnazijalka bila sam član folklorne sekcije kulturno umjetničkog društva Miljenko Cvitković a kao student i član folklorne sekcije takozvane ”Sloge”, gdje sam bila jedna od talentovanijih igrača. Safet Isović, poznati sarajevski pjevač, me je zvao ”bog folklora”. Igrali smo sve naše narodne igre od Triglava pa do Đevđelije. (Kada sam igrala Linđu uvijek bih se sjećala moga oca Nikole).
Dok smo bili u gimnaziji išli smo često (kolektivno i besplatno) na pozorišne predstave.
Naše prve ljubavi su se rađale na takozvanom Korzu, poznatome šetalištu za mlade. To je bila Titova ulica, ali bez automobila, gdje smo svi mi mladi hodali i vrtili se u krugovima, gore dole, između Vječne vatre i Park kafane. Skoro svakoga dana išli smo i na igranke u Slogu ili FIS gdje su prvo počeli da pjevaju i budući sarajevski poznati pjevači i muzičari.
I pored svih tih teških vremena sa kojim su se borili naši roditelji, mi kao djeca imali smo veselo djetinstvo. Puno igre sa loptama napravljenih od starih krpa, igre na pločniku takozvane školice, zatim žmire, partizana i njemaca i tako dalje. Marširali smo oko Vijećnice sa papirnim puškama. Zimi smo se spuštali na drvenim sankama koje nam je naš deda Vladimir sam napravio.
Imali smo malo, ali smo uvijek bili zadovoljni, nasmijani i nikada se nismo posvađali. Dvorišta su uvijek bila puna razdragane i vesele djece. Bakine, majčine i dedine ruke su nam sve napravili: od odjeće do drvenih sandala.
Svi smo završili školovanje sa vrhunskim uspjehom. Najstarija Dobrila je završila srednju ekonomsku školu kao i njena sestra Radmila a brat Stevan je postao geodet. Moj brat Branislav je završio stomatološki a Predrag tehnološki fakultet u Beogradu. I na kraju ja filozofski fakultet - prirodno matematički smjer.
Od države smo dobili zdravstveno osiguranje, stipendije, besplatno školovanje i dosta tzv. ”UNRINIH” paketa. Bez toga nikada ne bi pozavršavali sve te škole. A sa druge strane, nikad nismo znali šta je to džeparac. Uvijek smo svuda išli bez prebijene pare. A nisu nam ni trebale, iskreno da kažem.
Kao učenici, svakoga ljeta, svi đaci smo na trošak države besplatno odlazili na ljetovanje širom Jugoslavije i lijepog Jadranskog mora i uz pištaljku vaspitačica đuture ulazili i izlazili iz morske vode!
Život u Sarajevu poslije 1954 godine.
U 8. razredu gimnazije 1954. upoznala sam budućeg supruga Savić Borislava.
Ja sam u tom vremenu bila član studentske folklorne sekcije Sloga, i u toj sali svaki dan, u večernjim satima, se plesalo: od tanga preko valcera, rumbe, rašpa i roken-rola!
U sali za ples djevojke su stajale sa jedne strane a mladići sa druge. Čim bi se sa pozornice, gdje je bio orkestar, čuo prvi udarac od bubnja, mladići su trkom išli prema svojoj izabranici (da slučajno neko drugi ne dođe prije njega).
Jedne večeri na ples je došao i moj budući muž Borislav Savić. Došao je do mene i zamolio za ples. Od tog dana svaki ples sam plesala sa njim zato što bi me on uvijek prvi ulovio a pravilo je bilo da se ne smije dati korpa, to jest odbiti ples.
Jednog dana me je u pitao da li može da me otprati do kuće. Iznenadila sam se! Rekla sam može - iako je sa mnom bila i moja rodica Rada. Otpratio nas je do početka ulice u kojoj smo stanovali (Bravadžiluk). Od tog dana počinje ozbiljna veza i svakodnevno druženje koje smo mi zvali ”zabavljanje”. Ples, pozorište, kino i šetnje uz obalu Miljacke su trajale 6 godina i završile brakom 1960 godine.
Ja sam diplomirala a Boro je odslužio vojsku prije nego što smo sklopili brak!
Zorka Savić Perušina. Decembar 2017.
Text koji sljedi sam napisala u Februaru 2025 kao dodatak na originalni dio o mojoj mladosti koji ste prethodno pročitali.
Moja sjećanja i doživljaji od 1960 do 1995
Vjenčanje
Nakon šest godina “zabavljanja”, ja sam diplomirala, a Boro je odslužio vojsku i odlučili smo da se vjenčamo. Nismo htjeli nikakvo slavlje, nego smo samo sa kumovima otišli u opštinu da sklopimo brak. Moja kuma je bila Emira, a Borin kum Kuljo. Niko nije znao da ćemo se vjenčati osim moje mame.
Moja Emira mi je donijela mali buketić ruža, pa smo se s njima udarali, hahahah! Nismo se vraćali kući, nego smo prespavali kod kuma Kulje, a odmah ujutro sam prvi put u životu sjela u avion i odletjela na bračno putovanje na naš plavi Jadran.
Kad je familija čula da smo se vjenčali, bili su šokirani što ih nismo obavijestili.
Početak zajedničkog života
Odmah nakon putovanja, živjeli smo u stanu koji je Boro dobio od preduzeća Arhitekt, u kojem je radio već par godina. Stan je bio u Nemanjinoj ulici. Znala sam da je Boro dobio dvosoban stan jer bez našeg vjenčanja ne bi mogao tako brzo da ga dobije, ali me jako iznenadilo kada sam prvi put ušla i vidjela da je sve već bilo namješteno i opremljeno.
Ja sam dobila posao kao nastavnik u školi Pavle Goranin u Švrakinom selu (naselje u Sarajevu). Nakon toga sam uspjela da se prebacim bliže centru grada u školu Boriša Kovačević na Grbavici gdje sam kao profesor geografije radila sve do opsade i granatiranja Sarajeva u toku kojega sam se i penzionisala.
Jednom smo išli na izlet autobusom usred ljeta, i kada smo se vraćali, bila je strašna gužva i vrućina unutra u autobusu te smo se usafunjali toliko da je Bori pozlilo. Odmah sutradan je otišao u banku, digao kredit i uplatio bijelog Fiata - “Fiću” koji je stigao par mjeseci kasnije. Svakog ljeta smo išli sa Fićom na putovanja i kampovanja sa šatorom duž našeg Jadrana, a zajedno sa prijateljima.
Nakon godinu dana bračnog života, dobili smo kćerku Tanju
Par godina kasnije, zajedno s mojim burazerom Branom, kupili smo Adrijinu prikolicu, a morali smo kupiti i novo auto - “Tristaća”, jer Fićo nije mogao vući prikolicu. Meni je, nakon šatora, ta prikolica izgledala kao manja garsonjera. Sa prikolicom, na tim putovanjima duž Jadrana i po Sloveniji, provodili smo po nekoliko sedmica družeći se i uživajući s ostalom rodbinom (Perušine, Pilindavići) i prijateljima (Muhasilovići, Midžići, a ponekad i Kuljo sa suprugom).
Zimi smo ostavljali prikolicu na imanju kod Slobodana na Romaniji, gdje smo često vikendima roštiljali, vrtili jagnjad na ražnju uz muziku, pjesmu i ples, hahaha, i uživali.
Kada je Tanji bilo dvije godine, Boro je otišao na šest mjeseci u Etiopiju, gdje se gradila kongresna dvorana u Adis Abebi, koju je projektovao Arhitekt. Od njega smo svake sedmice dobijali pisma. Kada se vratio kući, donio je Tanji lutku od koje se ona godinama nije odvajala i uvijek je spavala sa njom. Svim prijateljima i familiji donio je od ebanovine napravljene crne figure i maske, tipičan etiopski umjetnički stil.
Moje prvo putovanje van Jugoslavije bilo je 1966. u Veneciju, gdje se “zalomio” sin.
Godine 1967. dobili smo Sašu, a sa njegovim ukakanim pelenama stigla je i prva veš-mašina. Kakvo olakšanje! Tako smo dobili pravo na veći stan u koji smo se uselili 1972, u Naselju Sunca, gdje i dan danas živim.
Sedamdesete
Te sedamdesete bile su predivne. Provodili smo ih u napretku, putovali, veselili se i živjeli sretno.
Godine 1976. kupili smo novu prikolicu da bismo mogli ljetovati zajedno s Perušinama. U njoj smo imali i mali frižider. Sjećam se kada sam se prvi i posljednji put napila. Kamp je bio iznad hotela, pa se moralo dosta hodati uzbrdo da bismo se vratili s plaže u prikolicu. Kada sam ušla u prikolicu, jako žedna od te silne vrućine, otvorila sam frižider i uzela flašu od pive u kojoj je bila voda, jer je jedino ta flaša mogla stati na vrata. Nakon nekoliko velikih gutljaja hladne tekućine, osjetila sam da to nije voda, nego vjerovatno rakija. Istog trenutka mi se zavrnulo u glavi, pa sam vrisnula, a zatim je dotrčao Brano. Pokušala sam to povratiti, ali nije išlo. Onda su me odveli u more da se “ohladim”, ali ni to nije bilo dovoljno. Kada me je skroz “ufatilo”, ležala sam u prikolici, a prikolica se okretala oko mene. Za moje opijanje bio je kriv moj burazer Brano. On je tog jutra, dok sam ja bila na plaži, ušao u prikolicu i stavio svoju rakiju, koja je bila u sličnoj flaši od pive, na vrata gdje se držala voda. Tako da sam ja, od dvije iste flaše, uzela onu s rakijom, a ne s vodom.
Nismo izlazili po kafanama, nego smo se družili po kućama uz bogatu trpezu koju smo mi domaćice same kuhale i uz dobru muziku. Svaki rođendan bio je fešta, a kako nas je bilo puno, bila je fešta svake dvije sedmice.
Djeca su rasla, školovala se, mi smo radili i uživali u tim lijepim vremenima. Tako su se te sedamdesete produžile i u osamdesete. Preživjela se Olimpijada, ja prešla u drugu školu na Grbavici, Boro prešao da radi u Unis Dizajn, djeca upisala fakultete i tako je sve to lijepo trajalo do maja 1990.
Devedesete
Početkom devedesetih, život mi se, nažalost promijenio. Veselje se pretvorilo u tugu. Moj suprug Boro iznenada je preminuo u maju 1990. godine. To je bio najtužniji dan u mom životu. S njim sam provela najljepše dane, u ljubavi, zajedno s našom djecom. Nažalost, nije dočekao rođenje naše prve unuke Ivane, koja se rodila četiri mjeseca nakon njegove smrti.
Vrlo brzo nakon njegove smrti, tamni su se oblaci nadvili i nad mojom Bosnom. Došao je rat donjevši sa sobom opsadu i granatiranje Sarajeva u periodu 1992-1995.
Opsada Sarajeva
Za vrijeme opsade Sarajeva i zbog stalnog granatiranja sa brda, većina moje familije jedno po jedno napustila je Sarajevo. Ja sam odlučila da ostanem u svom gradu.
Cijeli rat provela sam s mojom majkom, kojoj je to bio treći rat, i preživjela bez vode, struje, hrane, uz svakodnevno granatiranje sa brda na naš grad (4 godine).
Većina starijih komšija u naselju u kojem sam živjela ostala je, među njima i Španski borac Čedo. Bez obzira na stalno granatiranje, družili smo se najviše ispred mojih ulaznih vrata jer nam se činilo da smo zaklonjeni od granata i da smo više zaštićeni. Pomagali smo jedni drugima bez obzira na vjeru i naciju.
Jednog dana pala je granata u dvorište kod Bjedića. Ja sam tog trenutka bila na kuhinjskom prozoru, a geler od granate, na svu sreću, prozujao je odmah pored mog uha i zabio se u zid iza mene. Taj geler, zajedno s još nekoliko gelera i metaka skupljenih tokom rata u stanu, sačuvan je. Tu je bila i Rada s komšinicom ispod prozora jer su točile vodu iz šlaufa koji nam je spustio Bjedić. Od te eksplozije ubijena je komšinica, a Rada je izgubila sluh na jedno uho.
Najveći problem bio nam je što nismo imali ni vode, ni struje, ni hrane. Kakvi su to monstrumi s brda kad su nam i to ukinuli, a ne samo sijali smrt po Sarajevu.
Spomenici izgrađeni nakon rata podsjećaju na veliki broj ubijene djece i nevinih ljudi.
Nisam doživjela ništa loše od strane Bošnjaka, iako sam to mogla očekivati, niko me nije poprijeko ni pogledao. Na svu sreću, uspješna antikriminalistička operacija na čaršiji vratila mi je osjećaj sigurnosti.
Tokom rata radila sam još neko vrijeme u školi, u podrumu na Titovoj, kod Kamernog teatra. Sjećam se jednog časa gdje je lekcija bila iz geografije o teritoriji Srbije. Učenici su vrisnuli: „Ne, nećemo da slušamo o Srbiji!“ A ja sam rekla: „OK, neću vam tumačiti lekciju danas, ali za idući čas ću vas pitati sve iz ove lekcije. Ako ne budete naučili, dobit ćete keca, jer ono što se dešava danas nema nikakve veze s brdima i rijekama koje jedan obrazovan čovjek mora da zna.“ Plašila sam se da će neki od roditelja pogrešno shvatiti i da ću imati problema. Srećom, na sljedećem času svi su učenici došli s više-manje naučenom lekcijom, a ja sam svima podijelila petice. Brzo nakon toga sam se penzionisala.
Dobijali smo po jedan hljeb za cijelu sedmicu na četiri osobe, pa smo se mijenjali i svaki put je neko drugi išao po hljeb. Jednom, kada je bio moj red u prodavnici na Titovoj ulici, bila sam na metar od izlaza kad je pala granata tačno ispred ulaza i ubila jednu ženu. Kada sam je vidjela oblivena u krvlju od eksplozije, noge su mi se blokirale. Dugo nisam mogla ni koraknuti. Jedan mladić me uhvatio za ruku i krenuli smo korak po korak uz Dalmatinsku. Nakon skoro sat vremena penjanja napokon sam ušla u kuću sa strašnim bolom u nogama. Nakon toga sam se jako loše osjećala, pa sam otišla kod ljekara u Državnu bolnicu. Ljekar je konstatovao da mi je štitna žlijezda nastradala od šoka koji sam preživjela i da zbog toga nisam mogla da hodam. Nakon dugog liječenja, sve se stabiliziralo i izliječilo.
Sa mnom je na početku rata bio i Dodin sin Mišo koji je svaki dan sa Sašinim biciklom išao na liniju razdvajanja da kopa rovove. Tamo je upoznao i sprijateljio se s jednim Bošnjakom koji je, kao i Mišo, odbio pušku. Sa strahom smo očekivali njegov povratak kući. Njegova majka Doda je, možda i od silne brige, oboljela i, nažalost, ubrzo preminula od srčanog udara. Tako smo ostali i bez nje.
Bez vode
Vode je u okolini bilo jedino kod Begove džamije. To je neki prirodni bunar koji nije bio povezan s vodovodom, pa ga oni sa brda nisu mogli isključiti. Ta voda je bila samo za piće, i to smo, pod granatama, išli i punili flaše po cijenu života, jer su voljeli da gađaju baš te bunare. Uvijek kada prođem pored te česme danas, sjetim se stare poslovice da ko se napije vode kod Begove, da će se uvijek vraćati u Sarajevo…
Vodu za kupanje i za wc skupljali smo od kišnice na terasi i sa njom smo punili kadu, a zimi smo unosili snijeg i otapali ga. Nažalost, toliko je bilo hladno u stanu da je nekada trebalo cijeli dan da se otopi.
Možete zamisliti da se, u te četiri godine opsade, nisam niti jednom pošteno okupala a kosu sam prala jednom mjesečno. Zimi, sa temperaturom u stanu koja je znala biti i oko 0 stepeni, nije nam ni padalo na pamet da se kupamo.
Hrana
Nakon što smo pojeli zalihe s početka rata, osim tog hljeba i nekih konzervi iz humanitarne pomoći, uglavnom smo bili gladni. Ja sam sa svojih 54 kile spala na 41 kilogram. Po parkovima i dvorištima brali smo travke i lišće i to kuhali, praveći neku improvizovanu supu. Polovinom rata, naši su uspjeli da probiju tunel ispod aerodroma, preko kojeg je počela da dolazi humanitarna pomoć u većim količinama. Tako smo počeli da dobijamo takozvane “porodične pakete” koje su slale Ujedinjene nacije.
Prvi put smo se pravo najeli kada su nam stigli paketi koje su nam poslala naša djeca preko humanitarnih organizacija. Prvi paket sam otvorila u spavaćoj sobi, sve sam poredala po krevetu. Tu je bilo svega, pa čak i čokolade. Pozvala sam ih da pogledaju. Svi su vrisnuli od iznenađenja! Počeli su da grabe, pa sam ih morala zaustaviti da bi nam ostalo i za sljedeće dane.
Kada je Mišo došao sa linije i kada je ugledao konzervu, rekao je: „Tetka, mogu li ja bar jednom pojesti nekoliko sardina iz konzerve, a ne samo jednu?“
Grijanje
Naravno, nema grijanja u ratu, a prozori su bili polupani od eksplozija. Nabavili smo neku peć, improvizovanu od bureta, pa smo je instalirali u kuhinji, a odžak je bila neka cijev koja je išla kroz prozor. Prije toga smo skupljali travke, pa vani na rešetkama od šporeta ložili vatru za kuhanje. Ili smo išli u veliki park pa skupljali grančice, bilo šta što je moglo da gori.
O tome kako smo preživjeli samo građani Sarajeva mogu da pričaju a sve je to bilo moguće zahvaljujući dobrim komšijski odnosima. Svi smo bili jedno! Bez obzira na vjeru i naciju.
Poslje rata
Kćerka Tanja, koja se udala za Mikija, zajedno sa kćerkom Ivanom, koja se rodila u Sarajevu (1990), i kćerkom Anom (Las Palmas, 1995), živi u Španiji. Sin Saša također živi u Španiji sa suprugom Caty i njenom ćerkom Claudijom. A ja eto, svo vrijeme sam živjela u Sarajevu, posjećujući svoju djecu i unuke svake godine. Uvijek sam se vraćala u Šeher, ali eto, na kraju balade i sa 89 godina u guzi, uglavnom sam sada u Španiji.
Od mene sad dosta, pa neka nastave poslije potomci kad dođu u moje godine. Nadam se samo bez nekih novih ratova...
Zorka Savić Perušina. Februar 2025.
P.S. Ovo sam sve napisala samo zato što su me moja djeca uporno molila da uradim! Poslušala sam ih, kao što sam to uvijek i radila - ha, ha, ha!!!